Prijatelj vam opiše problem i rešenje vam deluje gotovo očigledno. Treba da postavi granicu, prestane da odlaže odluku ili prihvati da nešto ne može da kontroliše. Kada se nađete u sličnoj situaciji, ista jasnoća često nestane.
Nije reč samo o nedostatku discipline. Kada razmišljamo o tuđem problemu, imamo veću psihološku distancu, manje smo opterećeni posledicama i lakše vidimo širu sliku. Kod sopstvenih odluka u procenu ulaze strah, navike, očekivanja, prethodna iskustva i želja da izbegnemo gubitak.
Zašto je lakše savetovati drugoga nego sebe
Tuđi problem posmatramo spolja, bez pune težine emocija i posledica koje nosi osoba koja mora da donese odluku. Kod sopstvenog problema istovremeno smo posmatrač i učesnik. Zato lakše primećujemo obrasce kod drugih nego u sopstvenom ponašanju.
Savet „samo reci ne“ zvuči jednostavno kada ne moramo mi da podnesemo nečije razočaranje. „Promeni posao“ deluje logično dok ne razmišljamo o sopstvenim računima, neizvesnosti i mogućnosti da pogrešimo.
Znanje, dakle, nije isto što i primena. Između njih stoji stvarna cena odluke.
Psihološka distanca menja način na koji vidimo problem
Kada slušamo drugu osobu, obično raspolažemo sa nekoliko ključnih činjenica. Ne nosimo svaku uspomenu, svaki strah i svaku moguću posledicu koju ona povezuje sa problemom.
Zbog toga možemo da izdvojimo ono što je najvažnije. Kod sopstvenih dilema slika je mnogo gušća. Razmišljamo o tome šta se ranije dogodilo, šta bi moglo da pođe po zlu i kako će drugi reagovati.
Što je odluka ličnija, to je teže odvojiti činjenice od pretpostavki. Emocije ne moraju da nas učine nerazumnim, ali menjaju težinu koju dajemo pojedinim mogućnostima.
Kod sebe znamo previše detalja
Savet drugome često počiva na jednostavnom obrascu. Vidimo da stalno odlaže obavezu, ponavlja istu grešku ili ostaje u situaciji koja mu ne odgovara.
Kada posmatramo sebe, odmah pronalazimo izuzetke. „Sada nije pravi trenutak“, „ovaj put je drugačije“ ili „moram prvo da rešim još jednu stvar“ mogu zvučati potpuno opravdano.
Ponekad zaista postoje važne okolnosti koje spoljašnji posmatrač ne vidi. Ali velika količina detalja može poslužiti i kao materijal za racionalizaciju. Što više objašnjenja imamo, lakše je odložiti neprijatnu odluku.
Dobar savet često nema emocionalnu cenu za onoga ko ga daje
Reći prijatelju da treba da postavi granicu traje nekoliko sekundi. Osoba koja će tu granicu zaista postaviti možda mora da podnese neprijatan razgovor, osećaj krivice i promenu odnosa.
Tu se pojavljuje velika razlika između teorijski dobrog saveta i praktično izvodljivog koraka.
Ljudi ponekad daju savete koji su logični, ali preskaču cenu sprovođenja. Kada isti princip pokušaju da primene na sebe, ta cena odjednom postaje veoma vidljiva.
Zato korisno pitanje nije samo „Šta bi trebalo da uradim?“, već i „Koji deo tog postupka pokušavam da izbegnem?“.
Sebi lakše menjamo kriterijume
Kada druga osoba ponavlja isto ponašanje, obrazac je očigledan. Kod sebe možemo svaki pojedinačni slučaj objasniti kao poseban.
Jednom smo bili umorni, drugi put nije bilo dovoljno vremena, treći put su okolnosti bile loše. Svako objašnjenje može biti tačno, ali zbir i dalje može pokazivati obrazac.
Tuđi postupci nam izgledaju povezano jer ih posmatramo sa distance. Sopstvene češće doživljavamo kao niz odvojenih situacija.
Zbog toga zapisivanje odluka i ponavljajućih problema može biti korisno. Ono pretvara sećanje u trag koji je teže prilagođavati trenutnom raspoloženju.
Savetovanje drugoga stvara osećaj jasnoće bez rizika
Kada dajemo savet, možemo da se usredsredimo na najbolji mogući potez. Kada odlučujemo za sebe, moramo da razmišljamo i o tome šta se događa ako taj potez ne uspe.
Strah od greške tada menja ponašanje. Umesto najbolje odluke, često biramo poznatu opciju, odlaganje ili rešenje koje kratkoročno smanjuje neprijatnost.
To je jedan od razloga zbog kojih ljudi mogu godinama znati šta bi „trebalo“ da promene, a ipak ostati na istom mestu. Problem nije uvek nedostatak odgovora. Ponekad je problem spremnost da se prihvati neizvesnost koja dolazi sa promenom.
Kako sopstveni problem pogledati kao tuđi
Jedna korisna tehnika jeste da problem opišete u trećem licu ili zamislite da vam je istu situaciju ispričala bliska osoba. Pitanje „Šta bih rekao nekome koga cenim?“ može stvoriti malu psihološku distancu.
Još konkretnije je zapisati samo proverljive činjenice, bez objašnjenja i pretpostavki. Šta se dogodilo? Koliko puta? Šta ste uradili? Kakav je bio rezultat?
Takav pristup ne uklanja emocije, niti bi trebalo. Njegova svrha je da spreči da one budu jedini izvor procene.
Nije svaki savet koji dajemo drugima dobar i za nas
Postoji i druga zamka. Ljudi ponekad pretpostavljaju da bi savet koji lako daju drugome automatski trebalo da primene na sebe.
Okolnosti mogu biti različite. Resursi, obaveze, rizici i posledice nisu isti za svakoga. Psihološka distanca pomaže da vidimo širu sliku, ali može i da sakrije detalje koji su za odluku presudni.
Zato cilj nije da prema sebi postanemo hladan spoljašnji posmatrač. Korisnije je spojiti dve perspektive: jasnoću koju imamo kada savetujemo drugoga i znanje o sopstvenim okolnostima koje samo mi posedujemo.
Pravi problem često nije neznanje
Kada nekome damo dobar savet, pokazujemo da često već razumemo princip. Teži deo počinje kada isti princip zahteva neprijatan razgovor, promenu navike, odricanje ili rizik.
Zato pitanje „Zašto ne slušam sopstveni savet?“ ponekad promašuje suštinu. Preciznije je pitati šta primena tog saveta konkretno košta i koji najmanji korak možemo zaista da sprovedemo.
Drugima često dajemo smer. Sebi, međutim, moramo da izgradimo put do njega.