Dogodi se da neko zaboravi lice osobe koju je upoznao pre nekoliko godina, ali da se istog trenutka seti određenog parfema, mirisa mora ili tek ispečenog hleba. Takva iskustva nisu neobična. Psiholozi i neurolozi objašnjavaju da mirisi imaju poseban put do delova mozga zaduženih za emocije i sećanja, zbog čega kod nekih ljudi ostavljaju snažniji trag od vizuelnih utisaka.
Način na koji pamtimo razlikuje se od osobe do osobe. Nekome su najvažniji detalji lica, drugome glas, a trećem upravo mirisi. Na to utiču genetika, iskustva, okruženje i način na koji je mozak naučio da povezuje informacije sa emocijama.
Mirisi često postaju svojevrsni vremenski kapsuli. Jedan poznati miris može u deliću sekunde vratiti uspomenu na detinjstvo, putovanje ili važan životni događaj, čak i kada se drugih detalja više ne sećamo.
Veza između mirisa i emocija
Za razliku od većine drugih čula, informacije o mirisima veoma brzo stižu do limbičkog sistema, dela mozga koji učestvuje u obradi emocija i formiranju dugoročnih uspomena. Zbog toga mirisi često izazivaju snažne emocionalne reakcije i bude davno zaboravljena sećanja.
Kada je određeni miris povezan sa važnim trenutkom, mozak ga kasnije lakše prepoznaje nego lice osobe koja je tada bila prisutna. Emocionalni značaj često ima veću ulogu od količine vremena provedenog sa nekim.
Lica se, s druge strane, obrađuju kroz složen vizuelni sistem. Ako osobu viđamo retko ili u različitim okolnostima, mozak može teže da sačuva precizne detalje njenog izgleda. Miris ostaje stabilniji signal jer se mnogo manje menja tokom vremena.
Istraživanja pokazuju da ljudi koji imaju razvijeniju pažnju prema mirisima često nesvesno koriste čulo mirisa kao dodatni način prepoznavanja ljudi, mesta ili situacija. To ne znači da imaju lošije vizuelno pamćenje, već da njihov mozak drugačije raspoređuje značaj informacijama.
Na sposobnost pamćenja utiču i životne navike. Ljudi koji rade sa hranom, parfemima, vinima ili biljkama svakodnevno treniraju razlikovanje mirisa, pa vremenom postaju osetljiviji na nijanse koje drugi gotovo i ne primećuju.
Stručnjaci smatraju da ne postoji idealan način pamćenja. Svako razvija sopstveni obrazac u kome se čula međusobno dopunjuju. Nekome će lice ostati u sećanju godinama, dok će drugome upravo miris biti najjači okidač uspomena.
Zbog toga nije neobično da vas poznati miris iznenada vrati u prošlost mnogo snažnije nego fotografija. Način na koji naš mozak povezuje mirise, emocije i iskustva jedan je od najzanimljivijih primera koliko je ljudsko pamćenje složeno i jedinstveno.