Čujete lom iz druge sobe, a nekoliko minuta kasnije dete tvrdi da ne zna šta se dogodilo. Predmet je polomljen, tragovi su očigledni i jasno je da će istina vrlo brzo izaći na videlo.
Takvo skrivanje odraslima često deluje besmisleno. Ipak, dete u tom trenutku možda ne pokušava da napravi savršen plan kojim će vas zauvek prevariti. Mnogo češće pokušava da odloži neprijatnu reakciju, izbegne razočaranje ili sačuva sliku koju veruje da imate o njemu.
Strah od reakcije može biti jači od logike
Dete može znati da ćete otkriti šta se dogodilo i ipak pokušati da sakrije istinu.
U trenutku straha, cilj nije nužno dugoročno izbegavanje posledica. Dovoljno je da neprijatan razgovor ne počne odmah.
Čak i kratko odlaganje može mu delovati kao privremeno olakšanje.
Ponekad se više plaši vašeg razočaranja nego kazne
Neka deca lakše podnose konkretnu posledicu nego osećaj da su razočarala roditelja.
Ako dete mnogo vrednuje vaše mišljenje, priznanje greške može mu izgledati kao pretnja odnosu ili slici koju imate o njemu.
Tada ne krije samo polomljen predmet, već pokušava da zaštiti sebe od osećaja da je „loše dete“.
Greška i identitet nisu isto
Odrasli mogu jasno razlikovati „uradio si nešto pogrešno“ od „ti si loš“.
Dete tu razliku tek uči.
Ako su ranije greške često pratile etikete, podsmevanje ili duga predavanja, može početi da veruje da priznanje jedne greške menja način na koji ga drugi vide.
Prva reakcija odraslog oblikuje sledeće priznanje
Ako dete očekuje vikanje, ponižavanje ili nepredvidivu kaznu, verovatnije je da će sledeći put pokušati da sakrije problem.
To ne znači da polomljen predmet treba ignorisati.
Razlika je između jasne posledice i reakcije koja dete toliko preplavi da mu glavni cilj postane skrivanje.
Možda pokušava da kupi vreme
Nekoliko minuta pre priznanja detetu može služiti da smisli šta će reći, proceni vaše raspoloženje ili se emocionalno pripremi.
Odrasloj osobi to izgleda kao dodatno laganje.
Detetu može biti pokušaj da povrati osećaj kontrole nad situacijom koja je iznenada postala zastrašujuća.
Impuls dolazi pre razmišljanja o posledicama
Deca često prvo reaguju, a tek zatim razmišljaju.
Kada nešto polome, prva reakcija može biti da predmet sklone, poreknu ili napuste prostoriju.
Tek kasnije shvate da će odrasli svakako primetiti šta se dogodilo.
Pitanje postavljeno kao optužba često vodi ka odbrani
„Šta si sad uradio?“ i „Ko je ovo polomio?“ mogu odmah signalizirati da sledi sukob.
Ako dete već oseća strah, takav početak može ga gurnuti dublje u poricanje.
Mirnije pitanje o tome šta se dogodilo povećava šansu da razgovor ostane usmeren na događaj.
Dete može proveravati koliko već znate
Ponekad poricanje nije konačna odluka da nikada ne prizna istinu.
Dete posmatra vaše lice, pitanja i ton kako bi procenilo da li ste zaista sigurni šta se dogodilo.
To je pokušaj procene situacije, iako odraslima često deluje kao očigledno produžavanje problema.
Stroža kazna za priznanje može učiti dete pogrešnoj lekciji
Ako dete dobije istu ili veću reakciju kada samo prizna grešku nego kada bude uhvaćeno, iskrenost mu ne donosi nikakvu vidljivu razliku.
Posledica za postupak može ostati, ali način na koji reagujete na iskreno priznanje takođe šalje poruku.
Dete tako uči da li je bezbednije reći istinu ili pokušati da je sakrije.
Ne treba ga oslobađati svake odgovornosti
Razumevanje straha ne znači da dete ne treba da učestvuje u rešavanju problema.
U zavisnosti od uzrasta i situacije, može pomoći da se bezbedno sklone delovi, učestvovati u popravljanju štete ili prihvatiti razumnu posledicu.
Cilj je da nauči šta se radi posle greške, a ne samo kako da izbegne neprijatnost.
Pitanje „šta sada možemo da uradimo“ menja fokus
Kada je neposredna opasnost prošla, razgovor može preći sa traženja krivca na rešavanje posledica.
To ne briše odgovornost.
Detetu pokazuje da greška ima nastavak koji uključuje popravljanje, izvinjenje i donošenje drugačije odluke sledeći put.
Neka deca kriju više kada su pod velikim pritiskom da budu savršena
Dete koje veruje da mora uvek biti pažljivo, uspešno i poslušno može teže priznati običnu grešku.
Što je slika „dobrog deteta“ uža i stroža, veći može biti strah od svega što je narušava.
Tada i mali polomljen predmet može izazvati nesrazmerno veliku paniku.
Važno je razlikovati strah od uobičajenog testiranja granica
Nije svako poricanje znak duboke uznemirenosti.
Deca ponekad testiraju šta mogu da izbegnu, koliko odrasli znaju i kakve će posledice uslediti.
Značenje se bolje vidi kroz obrazac - kako dete reaguje na greške, koliko se plaši, da li često krije probleme i kakva je atmosfera kada kaže istinu.
Kada skrivanje postane čest obrazac
Ako dete redovno krije i male greške, deluje izrazito uplašeno pred priznanjem ili stalno očekuje katastrofalnu reakciju, korisno je pogledati širu porodičnu dinamiku.
Ponekad je potrebno promeniti način na koji se razgovara o greškama i posledicama.
Ako su strah, laganje ili druge teškoće intenzivni i ozbiljno remete svakodnevni život, savetovanje sa pedijatrom ili odgovarajućim stručnjakom može pomoći u proceni.
Polomljen predmet često nije ono čega se dete najviše plaši
Kada skriva očiglednu grešku, dete možda ne veruje da može zauvek sakriti istinu.
Možda pokušava da odloži trenutak u kojem očekuje ljutnju, razočaranje ili gubitak vašeg odobravanja.
Najvažnija lekcija zato nije samo da se stvari ne lome. Dete treba da nauči da greške imaju posledice, ali i da se istina može priznati, problem rešavati i odnos nastaviti i posle neprijatnog trenutka.