Kada dete često menja mišljenje, dvoumi se i traži potvrdu za gotovo svaku odluku, roditelji to obično tumače kao prolaznu fazu ili osobinu karaktera, ali iza takvog ponašanja neretko stoji način na koji dete doživljava odnos sa odraslima i očekivanja koja oseća, iako o njima ne ume jasno da govori.
Dete koje stalno traži potvrdu zapravo pokušava da se zaštiti od greške, jer ima utisak da je pogrešan izbor nešto što može da razočara ili poremeti odnos sa roditeljem, čak i onda kada to niko ne izgovara naglas.
Kako nastaje stalna potreba za potvrdom
Deca uče kroz reakcije odraslih, a kada roditelj često preispituje detetove izbore, vraća mu pitanja ili ostavlja odluke otvorenim bez jasnog usmerenja, dete vremenom gubi sigurnost u sopstveni osećaj i počinje da se oslanja na spoljašnje potvrde.
Umesto da veruje sebi, dete se navikava da proverava da li je njegov izbor dobar, da li će naići na odobravanje i da li je postupilo onako kako se od njega očekuje.
Roditeljski obrazac koji se često ne primećuje
Roditelji koji žele da budu bliski i razumevajući često ne primećuju da preteranim uključivanjem deteta u odluke ili stalnim komentarisanjem njegovih izbora šalju poruku da dete nije dovoljno sigurno da odlučuje samo.
Iako namera nije da se dete kontroliše, ono može steći utisak da bez potvrde odraslog ne može da napravi ni najmanji korak.
Šta detetu zapravo pomaže
Detetu je potrebna jasna, mirna podrška koja ne dolazi u vidu stalnih pitanja, već kroz roditeljsku sigurnost i doslednost, jer tada dete uči da greške nisu opasne i da ne ugrožavaju odnos sa roditeljem.
Kada odrasli pokažu poverenje u detetove male izbore i preuzmu odgovornost za veće odluke, dete se postepeno oslobađa potrebe za stalnom potvrdom i počinje da razvija unutrašnju sigurnost.