Gotovo svako je doživeo trenutak kada uporno pokušava da zapamti nečije ime, broj telefona ili važan podatak, a upravo tada ga zaboravi. Ovaj paradoks dugo privlači pažnju psihologa koji proučavaju način na koji funkcionišu pažnja i pamćenje. Iako deluje nelogično, prevelik napor da nešto zadržimo u svesti ponekad može imati suprotan efekat.
Kada sebi stvaramo pritisak da nešto nikako ne smemo zaboraviti, pažnja se često usmerava na sam strah od zaboravljanja umesto na informaciju koju želimo da zapamtimo. Zbog toga se povećava osećaj frustracije, a prisećanje postaje teže nego kada smo opušteni.
Pamćenje nije poput fioke u koju jednostavno odložimo podatak. Na njega utiču koncentracija, emocije, umor, količina informacija koje obrađujemo i način na koji povezujemo novo znanje sa onim što već znamo.
Zašto se to dešava?
Stručnjaci objašnjavaju da preopterećenje pažnje i mentalni pritisak mogu otežati prisećanje. Kada se opustimo ili nakratko prekinemo razmišljanje o problemu, odgovor se često pojavi spontano.
Povezivanje olakšava pamćenje
Ljudi lakše pamte informacije koje mogu da povežu sa poznatim pojmovima, slikama ili ličnim iskustvima. Takve veze olakšavaju kasnije prisećanje bez dodatnog napora.
Male navike mogu pomoći
Kratke pauze, zapisivanje važnih podataka i ponavljanje u različitim vremenskim razmacima često daju bolje rezultate od pokušaja da se sve zapamti odjednom. Cilj nije forsirati pamćenje, već stvoriti uslove u kojima mozak lakše obrađuje informacije.