Stari zamkovi vekovima privlače pažnju svojom arhitekturom, ali mnogi detalji koji danas deluju neobično nekada su imali veoma praktičnu svrhu. Jedan od njih jeste činjenica da pojedine tvrđave i zamkovi nisu imali glavni ulaz kakav danas očekujemo. Posetiocima to može izgledati kao neobična greška u projektovanju, ali iza takvog rešenja krije se pažljivo osmišljena odbrambena strategija.
Tokom srednjeg veka bezbednost je bila jedan od najvažnijih prioriteta. Graditelji su nastojali da potencijalnim napadačima što više otežaju pristup unutrašnjosti utvrđenja. Zbog toga su ulazi često bili skriveni, podignuti iznad nivoa zemlje ili postavljeni na mestu do kojeg se moglo stići samo pokretnim stepenicama ili mostom.
Takva rešenja nisu bila pravilo za sve zamkove, već su zavisila od terena, perioda gradnje i namene utvrđenja. Ipak, zajednički cilj bio je da se odbrana učini što efikasnijom.
Odbrana pre udobnosti
Široki i lako dostupni ulazi predstavljali bi slabu tačku tokom opsade. Zato su graditelji često birali uske prolaze, teška vrata i prilaze koje je bilo moguće brzo zatvoriti ili ukloniti. Na taj način napadači su imali znatno teži zadatak.
Teren kao saveznik
Mnogi zamkovi podizani su na stenama, uz litice ili na uzvišenjima. Prirodne prepreke bile su deo odbrambenog sistema, pa je pristup bio moguć samo sa jedne strane ili preko mosta koji se po potrebi podizao.
Svedočanstvo jednog vremena
Danas ovakvi zamkovi predstavljaju vredne istorijske spomenike i podsećaju na period kada je svaki arhitektonski detalj imao jasno definisanu ulogu. Ono što savremenom posmatraču izgleda neobično nekada je moglo odlučivati o bezbednosti čitavog utvrđenja.